Ljudi skloni tuzi, koji su pored toga, motivirani doživjeti osobni rast i razvoj, preferiraju tužne drame nad drugim oblicima medijske zabave, zaključak je istraživanja, koje su proveli Kim, J. i Oliver, M. B., (2013).
„Poruke [u drami] koje izazivaju tugu, mogu ublažiti pesimistične misli, koje su proizišle iz nemogućnosti kontrole života“, stoji u objavljenom članku. Također, „od tužne drame gledatelji očekuju da im omogući osjećaj povećanja vlastite vrijednosti i da negativnim iskustvima prida značenje i korist“.
Navedeno istraživanje provedeno je u dva dijela, a u njemu je sudjelovalo 60 ženskih i 40 muških ispitanika, u dobi od 18 do 28 godina. U prvom dijelu istraživanja, kod polovice ispitanika stvoren je osjećaj tuge, dok je kod druge polovice ispitanika stvoren neutralan osjećaj. Osjećaj tuge induciran je tako, da su se ispitanici prisjetili vlastitog iskustva gubitka ili odvajanja od važne osobe, dok su slušali glazbena djela za koja je znanstveno utvrđeno da izazivaju tužne osjećaje, npr. adagio. Neutralan osjećaj induciran je tako, da su se ispitanici prisjetili događaja iz svoje dnevne rutine, dok su slušali glazbu, koja izaziva neutralan osjećaj, npr. Chopin-ov valcer.
U drugom dijelu istraživanja od ispitanika traženo je da izraze svoje preferencije za komediju, tužnu dramu i kviz. Od njih je traženo da izraze koliko bi bili zainteresirani gledati pojedini televizijski žanr, a koji bi najradije izbjegli gledati. Na kraju, autori su od ispitanika tražili da ispune upitnik tako da označe stupanj slaganja sa niz tvrdnji. U globalu, upitnik mjeri dvije stvari: zabavu (primjer tvrdnje: „Imao bih sretne i optimistične misli“) i osobni rast i razvoj, (primjer: „ Ponovno bih evaluirao teške situacije i izgradio bih nove perspektive u svome životu“).
Statističke analize podataka pokazale su da ispitanici, kod kojih je inducirana tuga, kao i oni kod kojih je inducirano neutralno raspoloženje, preferiraju komedije nad drugim žanrovima. Međutim, tužno raspoloženje indirektno potiče preferenciju za tužne drame, kroz želju za osobnim rastom i razvojem. To znači da neće svi pojedinci koji su tužnog raspoloženja preferirati tužne drame, ali hoće oni koji su općenito motivirani doživjeti osobni rast i razvoj. Dakle, nova perspektiva i uviđaj da mogu postojati i veći problemi od vlastitih, stoje kao motivatori za odabiranje tužnih drama, kada su ljudi tužni.
Na taj se način tužna drama doživljava kao pozitivno iskustvo. Motivacija za osobnim rastom i razvojem može se povezati sa eudajmonizmom. Eudajmonizam je etički nazor, koji zastupa da su motiv, svrha i cilj ljudskog djelovanja u postizanju i unapređenju vlastite i tuđe sreće (Mišić, 2000) te koji vodeći cilj djelovanja čovjeka vidi u blaženstvu (Halder, 2002).
„Budući da je motivacija za osobnim rastom i razvojem usmjerena na samojačanje i uvid u specifičnom kontekstu, pojmovno je uža od eudajmonizma, koji je stabilniji i koji podrazumijeva moguće trajnije osobine“, zaključuju autori članka. Ipak, nezanemariv je nalaz da svi ljudi najviše preferiraju komedije te bi za neko buduće istraživanje bilo zanimljivo pitanje, zašto većina ljudi vole komedije?
