Čovjek nikad nije bio toliko okružen informacijama, a one mu nikad nisu bile dostupnije i nekorisnije kao danas. Čini se da je tačna apsurdna tvrdnja o tome da živimo u doba kad je komunikacija na najrazvijenijem nivou, a istovremeno sve manje sudjelujemo u pravoj interpersonalnoj komunikaciji. I dok smo okruženi tako glasnim i mnogobrojnim izvorima priča i poruka, sve rjeđe smo u situaciji dijaloga i razgovora. Približite se ponovo sebi i bliskim ljudima…
Komunikacija je situacija ili proces u kojemu se istovremeno šalju ili primaju poruke, bilo govorom, bilo elementima koji pripadaju složenim sustavima simbola koji su tradicionalno uspostavljeni među ljudima. Jednostavnije rečeno, komunikacija je prijenos informacije, poruke ili značenja između dvaju bića koja su sudionici komunikacije.
Pričam ti priču
Da bismo razumjeli osnovne probleme koji se u komunikaciji suvremenog čovjeka javljaju, moramo dobro razumjeti i definiciju pojma komunikacije i njenih sudionika. Naime, da bi se ostvarila bilo kakva komunikacija, bolje reći razgovor, potrebna su najmanje dva člana; zbog toga komunikaciju često (iako pogrešno) poistovjećujemo s dijalogom.
Dijalog je, pak, samo jedna od mogućih formi komunikacije, ali svakako nije i jedina. Štaviše, čini nam se da je u posljednje vrijeme ova forma, u kojoj su među članovima komunikacijske situacije ravnopravno raspoređene uloge onoga tko govori i tko sluša, gotovo postala marginalna, te da je u suvremenom društvu sve rjeđe možemo sresti. A što je dominantno?
Monološka komunikacija, u kojoj svako od nas kontinuirano priopćava svoju priču i stav, povremeno prekinut tuđim zapažanjem koje često i ne čujemo, a koje ne mijenja ni tijek priče, ni mišljenje, ni stav, a služi da se stvori iluzija razgovora i dijaloga iza koje se krije krajnji egocentrizam.
Tipovi komunikacije
Budući da komunikacija predstavlja srž interakcije među ljudima, ne treba čuditi što se u razmatranju ovog oblika razgovaranja često nailazi na raznolike podjele i tipove. Oni uglavnom polaze od toga da se različiti tipovi komunikacije uočavaju i prepoznaju po načinu na koji se određena poruka prenosi, na osnovi fizičke manifestacije komunikacije. U tom smislu, najčešće podjele prepoznaju četiri tipa komunikacije:
1. Verbalna komunikacija
Ovaj tip komunikacije usko je povezan s jednom od osnovnih funkcija jezika i govora – komunikacijsku funkciju, odnosno, funkciju prijenosa poruka među onima koji koriste jezik. Čest je pri prezentacijama, javnim obraćanjima, predavanjima, promocijama, ali svakako se susreće i u svakodnevnoj komunikaciji između prijatelja, partnera i kolega.
Uči se u društvenim okvirima i okolnostima i kao takav, ovaj tip komunikacije u potpunosti ovisi o predanosti onoga tko se njime služi, kao i od konvencija i konteksta u kojemu se zbiva. Iako je nekad bio dominantan tip komunikacije, u suvremenom dobu sve češće biva potisnut drugim oblicima razgovora.
2. Neverbalna komunikacija
Ovaj način razgovora počiva na tzv. govoru tijela, na gestikulaciji i facijalnim ekspresijama kojima se šalje određena poruka ili stav. Prednosti ovakve komunikacije su u tome što je ona neposredna, najčešće nepromišljena i refleksna, a samim time iskrena i bez mogućnosti skrivanja.
Mane su pak u tome što je raspon informacija koje se neverbalnim putem mogu prenijeti prilično ograničen te mogućnost za složenu komunikaciju i ne postoji. Neki komunikolozi tvrde kako je uloga neverbalne komunikacije u razgovoru članova obitelji, prijatelja i intimnih partnera dominantna spram verbalne i da je u tom smislu i osnova uspjeha u tzv. interpersonalnom komuniciranju.
3. Komunikacija pisanim putem
Među izdvojenim primjerima ovaj je tip komunikacije najmlađi jer je izravno povezan s nastankom pisma i razvojem pismenosti čovječanstva. Paradoksalno, on je i tip komunikacije koji čuva najviše najstarijih dokaza o sebi jer se, osim vizualnih predstava koje su služile da se određene poruke prenesu, pisani spomenici čuvaju i više desetina stoljeća unatrag.
U suvremeno doba doživljava ekspanziju, pa se s pojavom interneta razvijaju njegove raznolike forme, bilo da je riječ o internetskim stranicama, blogovima ili o dinamičnim društvenim mrežama i platformama za dopisivanje.
4. Vizualna komunikacija
Prijenos poruka putem vizualnih elemenata možda je najstariji i najinteresantniji tip komunikacije. Vjerojatno najpoznatiji primjer takve komunikacije jest crtež iz spilje Altamira koji svjedoči o tome da su vizualne predstave imale ključnu ulogu u komunikaciji i tisućama godina prije nove ere.
Ovaj način komunikacije, uz estetsku upotrebu komunikacije pisanim putem, predstavlja srž umjetničkih dometa ove vrste ljudskog djelovanja. Jasno, kao i s prethodnim tipom, i ovdje je riječ o formi razgovora koja u suvremenom dobu doživljava ekspanziju i putem interneta, društvenih mreža i portala potiskuje tradicionalne oblike komunikacije.
Našu misao čuje nekoliko stotina ljudi
U navedenim tipovima komunikacije možemo prepoznati one koje koristimo svakodnevno te one kojima se služimo povremeno i ne toliko često koliko nam je zapravo potrebno. Naravno, u tom smislu je pojava interneta napravila pravu revoluciju, pa se i način razgovora među ljudima, ali i odjeci pojedinih obraćanja, iz korijena mijenjaju.
Tako se, na primjer, prije trideset godina nije moglo zamisliti da neku našu svakodnevnu misao čuje tristo ili petsto ljudi, dok je danas takva pojava normalna (ovisno o broju prijatelja ili pratitelja na društvenim mrežama).
Jednako je i s našim fotografijama, kao i iskustvima, uspjesima, važnim i intimnim trenucima – sve to zajedno nekad je predstavljalo naš mali svijet, rezerviran za obitelj, najbliže prijatelje ili partnere. Danas, međutim, tuđi mali svjetovi dostupniji su nam više nego ikad, a mogućnost da svoju intimu učinimo javnom nikad nije bila veća.
