Temeljna pretpostavka naučene bespomoćnosti jeste da pojedinac svoju pasivnost i osjećaj da nije u stanju djelovati i nadzirati vlastiti život stječe kroz neugodna iskustva i traume koje je prethodno neuspješno pokušao riješiti; to potom dovodi do pojave depresije.
Ova teorija nastala je objašnjenjem ponašanja pasa izloženih elektrošokovima koje nisu mogli izbjeći. Ubrzo nakon prvog elektrošoka psi su prestali uznemireno trčati uokolo; činilo se da se predaju i pasivno podnose bolne podražaje. U sljedećem dijelu pokusa, elektrošokove se moglo izbjeći, no psi su sporije i manje učinkovito naučili tu reakciju izbjegavanja u poređenju s kontrolnom skupinom pasa.
Zapravo, većina je pasa cvileći ležala u uglu kaveza. Na temelju tih zapažanja, Seligman (1974) je predložio da životinje mogu usvojiti svojevrsni osjećaj bespomoćnosti kada su suočene s averzivnom stimulacijom na koju ne mogu utjecati. Ta bespomoćnost kasnije ozbiljno i štetno pogađa njihovo ponašanje u stresnim situacijama u kojima psi averzivnu stimulaciju mogu izbjeći. Psi izgube sposobnost i motivaciju da nauče učinkovit odgovor na bolno podraživanje.
Na temelju ovih nalaza, Seligman je zaključio da bi naučena bespomoćnost u životinja mogla poslužiti kao model za neke oblike depresije kod ljudi. Poput mnogih depresivnih osoba, životinje su bile pasivne u suočavanju sa stresom, ne uspijevajući poduzeti one akcije koje bi im omogućile da se sa stresom uspješno nose.
Rezultati pokusa na ljudima slični su rezultatima pokusa sa životinjama. Ljudi izloženi buci ili šoku od kojih se ne mogu obraniti, kasnije također ne uspijevaju izbjeći buku ili šok (kad je to moguće) niti riješiti jednostavne probleme. (Davison i Neale 2002.)
Učestalija depresija kod žena može se objasniti kao posljedica naučene bespomoćnosti. Uočeno je da čak i sposobne, marljive žene mogu postati depresivne kada uvide u kojoj mjeri društvo ograničava njihove mogućnosti. (Rothbart i Ahadi, 1994.)
