Ko je Merima Berberović iza „Merima PhotoArt“ platforme?
Merima Berberović je jedna obična djevojka iz Mostara koja je odlučila vjerovati da svojom kreativnošću može mijenjati svijet. Vječita zaljubljenica u život i sve što on nosi sa sobom. Svu svoju energiju ulaže u rad na sebi, te na taj način bježi od tipične svakodnevnice i života. Trenutno završila preddiplomski studij na fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Mostaru, nastavljajući master studije. Završila dvije osnovne, te dvije srednje škole. U muzičkoj naucila svirati klavir i violinu, te savladala osnovne tehnike solo pjevanja. Od malena gajila ljubav prema pisanju, fotografiji i crtanju, te nakon dugo predomišljanja, konačno skupila hrabrosti iskoristiti svoje talente, te njima dotaći živote drugih ljudi.
Kada i kako ste zakoračili u svijet fotografije?
Sasvim slučajno i neočekivano! Sjećam se da sam još u prvom razredu osnovne škole mami rekla kako će prva stvar kupljena od moje prve plate biti fotoaparat. Otkad znam za sebe, znam i za svoju želju. Tako je i bilo…prvi zarađeni novac sam iskoristila za kupovinu fotoaparata, s kojim je sve krenulo.
Prvo sam željela slikati samo za sebe, ali su me moje prijetaljice “natjerale” da otvorim Instagram stranicu i podijelim svoj rad s drugima. Od tog trenutka, tako neočekivano, moji radovi su se počeli enormnom brzinom obazati, i buditi emocije u ljudima. Krenula sam s tim samo iz razloga što sam se htjela ispoljiti na neki nacin, dati svijetu dio sebe, ne očekujuci ništa zauzvrat. Na moju sreću, ljudi su to prepoznali, pa sam za samo sedam mjeseci došla do ovoga. Moj rad je cijenjen, foto oprema je proširena, a novi – mnogo veći planovi su na putu.
Šta je karakteristično za Vaše fotografije, šta je Vaš lični pečat?
U početku, dok sam kreativnost putem fotografije iskazivala samo preko svog privatnog profila, izgradila sam neki svoj stil toplih tonova. Taj svoj pečat sam prenijela i na poslovnu stranu, uz kombinaciju buđenja emocije u ljudima. Dakle, neke osnovne stavke koje su moj pečat su toplije boje, retro detalji, ulične emocije prolaznika te kombinovanje poučnog teksta koji prati fotogafiju.
Šta je ono što Vas inspiriše i motiviše u Vašem radu?
Ljudi i emocije koje i sama proživljavam. Ideje mi dođu tako neočekivano, da ni sama ne znam šta će to tačno u meni probuditi ideju za novi shooting. Mada, najviše slušam svoje emocije. Postoje dani kada ni sama nisam zahvalna na svemu sto imam, kada tražim više od života, i opteretim se nevažnim i prolaznim problemima. Tada shvatim da je vrijeme za novi shooting. Izađem među ljude, suočim se s teškim životima i naučim najprije sebe da cijenim to što imam. Podijelim priču s ljudima, i pokažem im da je život lijep.
Ma, gdje god da idem, ponesem fotoaparat, jer uvijek me iza nekog ugla sačeka neki lijep prizor kojeg nemam srca ne podijeliti sa svojim pratiocima. Takve priče su dio mene, i zaista su mi motiv i pokretač za sve. Pored story-tellinga, dosta radim i modnu fotografiju, vjenčanja, rođendane, različita druženja te komercijalnu fotografiju.
Šta je važno za odličnu fotografiju?
“De gustibus non disputandum” uvijek bilo i ostalo, ali ako mene lično pitate, najvažnije je uhvatiti emociju. Sve se da zanemariti ako prilikom gledanja fotografije osjetite taj čudan osjećaj koji nas tjera na suze, smijeh, razmišljanje… Lično ne pridajem mnogo pažnje tehnici, koliko “hvatanju” dobrog trenutka. Naravno, izučiti tehnološki dio je mnogo zahtjevnije, ali mislim da ljudi žude za fotografijama koje šalju poruku.
Fotografija na koju ste najponosniji je…
Definitivno fotografija dede i unuka, koja je nastala sasvim slučajno. Imala sam dogovor s prijateljicom, ali je ona kasnila, pa sam odlučila napraviti krug po šetalištu i naišla na divnog dedu i unuka na njegovom ramenu. Popričala sam s njima, uslikala ih i odlučila podijeliti njihovu priču. Fotografija je dobila mnogo dobar medijski prostor, i najvažnije od svega, njome sam uljepšala život jednoj porodici. Skupili smo mnogo sredstava, te osobama sa slike osigurali sigurnu i toplu, drugačiju zimu. Jedna sasvim slučajno stvorena fotografija, pokazala je koliko dobrote se nalazi u ljudima, te kako i rase, i vjeroispovjesti, nacionalnosti gube na važnosti kada je u pitanju humanost.
Za Vas je umjetnost…
Za mene je umjetnost bijeg od stvarnosti, iluzija u kojoj je svima dozvoljeno živjeti svoje snove. Realnost je ponekad teška, ali umjetnost je tu da nas podigne u visine i nudi nam beskrajno lijepe mogućnosti. Smatram da bismo bez nje bili roboti u kojima ne postoje emocije. Tu je da nas čini boljim ljudima, da priča umjesto nas, da voli kad mi ne znamo, da nas gura kad dalje ne možemo ili ne znamo. Jednostavno, smisao života.
S obzirom na to da smo upravo u vremenu u kojem smo zbog nedaća primorani većinu svojih aktivnosti realizirati online, kako to utiče na Vaš rad i šta je ono što ste uspjeli naučiti iz ove situacije?
Nažalost, za sve ljude koji imaju svoje male biznise i nije najbolji period. Mnogo termina je odgođeno, standardni život je stao i sve je zaustavljeno. S poslovne strane, ne mogu reći da je najidealnije, ali iz svih drugih uglova smatram da i nije toliko loša stvar. Nekako smo bili u periodu gdje niko nikog nije cijenio, gdje se zagrljajima, poljupcima i susretima nije pridavala velika značajnost. Sve je bilo zdravo za gotovo, i život nam se svodio na posao i spavanje… Sada znamo koliko vrijedi sloboda. Imamo vremena upoznati sebe, njegovati svoje zapostavljene potrebe i potrebe najmilijih. Shvatili smo da u trenu možemo ostati bez svega, i da ako ne znamo naći mir u sebi, mi imamo mnogo veći poblem od problema tog malog glupavog virusa.
