Govoreći o aspektu tjelesnih bolesti, gotovo svaka bolest zahtijeva neki tretman odnosno lijek koji će, ili ublažiti simptome koje osoba osjeća, ili dovesti do potpunog izlječenja. Ono što se rijetko kad spominje je doživljajni aspekt te bolesti, odnosno kako promjena tjelesnog stanja dovodi do mijenjanja psihičkog stanja bolesnika. Ovakve promjene se najčešće javljaju kod iznenadnih i kroničnih bolesti pri doživljavanju gubitka zdravlja. Gubitak je stanje lišenosti ili potpun nedostatak nečeg što je pojedinac ranije imao. Gubici mogu biti različiti – poput gubitka bliske osobe, posjeda, zdravlja i dr.
Prema nekim izvorima, gubitak zdravlja teži je od drugih gubitaka jer može doprinijeti i gubicima u drugim aspektima. Najčešće je to gubitak socijalnog statusa, stila života, posla, socijalnih kontakata te osjećaja ispunjenost. Gubitak zdravlja izaziva brojne psihološke i prilagodbene teškoće, a pogotovo ako je zdravlje nepovratno oštećeno kao kod kroničnih bolesti, amputacija, gubitka funkcija i slično. Način na koji pojedinac prihvaća svoj gubitak ovisi o raznim faktorima. Prema nekim istraživanjima, prijašnja iskustva, subjektivna vrijednost izgubljenoga i socijalna podrška su važne varijable u suočavanju s bolestima. Naravno, ovisno o specifičnosti bolesti, otkrivaju se i druge varijable koje pomažu i/ili odmažu u procesu suočavanja i prilagodbe.
Većina autora smatra da proces prilagodbe na bolest, odnosno gubitak zdravlja, ne bi trebalo prikazivati u fazama, u praksi se vrlo često taj proces prikazuje modelom Elisabeth Kübler-Ross. Iako je Kübler-Ross primarno pripisivala ove faze ljudima koji su patili od terminalnih bolesti, kasnije je proširila svoju teoriju na druge teške osobne tragedije, uključujući i dijagnoze teških bolesti koji nisu nužno smrtonosne.
Faze u prilagodbi na gubitak zdravlja:
1. Negiranje – najčešće prva emocionalna reakcija pri dobivanju dijagnoze. Očituje se u neprihvaćanju dijagnoze i traženju drugog mišljenja. Negiranje pomaže umanjiti početni šok i omogućuje pacijentima nastavak svakodnevnih aktivnosti. Iako u većini slučajeva traje kratko, moguće je da osoba ne uspije prevladati ovu fazu što uvelike otežava kasnije liječenje. U ovoj fazi nije preporučljivo inzistirati na brzom prebrođivanju tog razdoblja kod pacijenata, osim ako se zbog odbijanja ne pridržavaju nužnog liječenja i preporuka liječnika. Prvenstveno, u ovakvoj situaciji, zadaća psihologa je prihvaćanje poricanja kao dijela pacijentove samozaštite i tu nikako nije poželjno inzistirati na konfrontaciji. Pacijentu je potrebno pružiti relevantne i istinite informacija o bolesti. Potiče se usmjeravanje pacijenata na njihovu budućnost, konkretiziranje ciljeva izvan bolničkog okruženja te početno potkrepljivanje ponašanja koja su inkompatibilna s poricanjem, primjerice pohvala za sudjelovanje u tjelesnim aktivnostima ili uzimanje propisanih lijekova.
2. Ljutnja – naziv za fazu u kojoj se javlja spoznaja o gubitku na kojeg pacijenti nerijetko emotivno reagiraju. U ovom razdoblju česte su idealizacije izgubljenog koje utječu na mišljenje da je izgubljeno nemoguće nadoknaditi. Najčešće emocionalna reakcija je ljutnja, ogorčenost i/ili agresivnost. Za fazu ljutnje je karakteristično pitanje: ˝Zašto ja ?˝ Ljudi mogu biti ljuti na sebe, druge, a pogotovo svoje najbliže. Nerijetko pacijenti iskazuju ljutnju prema medicinskom osoblju na što treba posebno obratiti pozornost i osvijestiti to.
Zadaća psihologa u ovoj fazi je usmjeravanje pacijenta na aktivnosti koje bi mu olakšale stjecanje kontrole nad svojom agresijom. Kod pacijenata treba poticati preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje kao i spremnost da se traži i prihvati pomoć. U svladavanju srdžbe i agresije korisnima su se pokazale tehnike relaksacije.
3. Pogodba / pregovaranje – u ovoj fazi pacijenti pokušavaju odgoditi zahtjeve bolesti. Pogodba se najčešće odnosi na pitanje može li pacijent nekom radnjom ili promjenom u stilu života kompenzirati gubitak zdravlja. Ovakva ponašanja vrlo često otežavaju liječenje i u tom razdoblju je potrebno, u komunikaciji s pacijentom, koristiti parafraziranje i reflektivne tehnike kako bi pacijent osvijestio i realno sagledao svoje želje u sigurnom okruženju. Također su važne periodične edukacije o bolesti kako bi pacijent bio što bolje upoznat sa svim aspektima svoje bolesti.
4. Tuga i potištenost – faza u kojoj se javlja osjećaj gubitka zdravlja i nemogućnost promjene činjenice da osoba zaista boluje. Takva spoznaja može izazvati tugu i potištenost. Zadaća psihologa u ovoj fazi je poticati verbalizaciju pacijentovih osjećaja, pomoći u određivanju konkretnih ciljeva te ukazati na iracionalna vjerovanja o bolesti, ako ih pacijent ima. Ova faza označuje pomak prema prihvaćanju bolesti jer pokazuje shvaćanje da je dijagnoza konačna.
5. Prihvaćanje – faza u kojoj pacijent prihvaća da je dijagnoza stvarna i da je treba usmjeriti svoje resurse prema kontroli svog stanja. U ovoj fazi pacijent postaje manje zaokupljen izgubljenim, a povećava se njegovo zanimanje za stvari koje će mu olakšati svakodnevni život s bolešću. To najčešće podrazumijeva usmjeravanje na konkretne situacije u pacijentovom životu – planiranje svakodnevnih aktivnosti, usklađivanje zahtjeva bolesti i obaveza u školi ili na poslu.
Kod ozbiljnih i nepopravljivih zdravstvenih oštećenja javljaju se specifične reakcije bolesnika koje najčešće ovise o osobinama oštećenja. U literaturi se često spominju psihološke posljedice težih senzornih (gubitak vida i sluha) i motoričkih oštećenja (amputacije, ozljede kralježnice), no i kod drugih bolesti, najčešće kroničnih, mogu se javiti iste ili slične reakcije.
Uslijed tjelesnih bolesti mogu se javiti različite psihološke reakcije koje mogu biti pozitivne, odnosno adaptivne jer omogućavaju prilagodbu na gubitak, te negativne, odnosno maladaptivne jer otežavaju prilagodbu.
Te reakcije se mogu podijeliti u nekoliko skupina:
1) anksiozne
opća zbunjenost i nesigurnost, tjeskoba, različiti strahovi, povećana osjetljivost ili razdražljivost, zabrinutost oko dostupnosti potrebne pomoći
2) depresivne
tumačenje nesposobnosti kao kazne za neke postupke ili kao posljedice zle sudbine, razmišljanje o samoubojstvu i želja za smrću, nekontrolirano neprijateljstvo prema sebi, ali i drugima, osjećaj odbačenosti, osjećaj nepripadanja, apatija, pasivizacija
3) ostale
shvaćanje situacije kao olakšanja glede odgovornosti i napetosti ˝normalnog˝ života, iskorištavanje drugih kao nadomjestak za pretrpljeni gubitak, percepcija nesposobnosti kao ˝nove prigode˝ za ispravljanje pogrešaka iz prošlosti, vjerovanje i nada u ozdravljenje.
Prilagodba osobe na činjenicu da je bolesna može obuhvaćati bilo koju ili sve navedene reakcije i one se mogu, s vremena na vrijeme, ponovo javljati u većem ili manjem stupnju. Pri prilagodbi na bolest, mogu se javiti i strah i osjećaj bespomoćnosti koji, s jedne strane, mogu biti snažni motivatori za ustrajanje u izliječenju. S druge strane, mogu dovesti do osjećaja beznađa, ali i štetnih ponašanja za pacijenta.
Neka istraživanja su pokazala da zadovoljstvo bolesnika liječenjem uvelike ovisi o komunikaciji između liječničkog osoblja i pacijenata. Nedostatak komunikacije se odražava negativno na psihičko i tjelesno stanje bolesnika, ali i na zdravstveno ponašanje bolesnika. Istraživanja pokazuju da je pacijentovo pridržavanje liječničkih savjeta i preporuka u vezi liječenja slabije ukoliko je komunikacija s medicinskim osobljem bila lošija. Također, pokazalo se da su bolesnici koji su ispravno i temeljito obaviješteni o svojoj bolesti, znatno manje tjeskobni od onih koji su manjkavo obaviješteni o bolesti. Bolja informiranost i angažman zdravstvenih radnika oko pacijenata dovodi i do boljeg suočavanja s bolešću i aktivnijeg pristupa samozbrinjavanju bolesti, što na kraju daje i bolju prognozu tim bolesnicima. Zbog toga je neizmjerno važno temeljito informirati pacijente o bolesti, omogućiti im da se osjećaju sigurno u bolničkom okruženju te da imaju osjećaj da se osoblje angažiralo oko njih za vrijeme boravka u bolnici.
Pokušaji pronalaska zajedničkih elemenata u procesu prilagodbe na bolest korisni su kao smjernice pri pružanju psihološke podrške pacijentima jer olakšavaju prepoznavanje nekih njihovih reakcija i omogućuju odabir prikladnih načina pomoći i poticaja. S druge strane, važno je naglasiti da proces prilagodbe na bolest traje neko vrijeme te ovisi i o cjelokupnoj ličnosti pacijenta, njegovim socijalnim i obiteljskim prilikama, stupnju podrške koju prima te vrijednosnom sustavu, a ne samo vrsti bolesti koju ima.
