Ko je bio Jasmin Čizmović prije fotografije – i kada i na koji način je zakoračio u svijet umjetnosti?
Bio je to isti Jasmin – samo bez fotoaparata! Zvuči kao klišej ali rekao bih “nekompletan”. Bio sam prosječan student koji je upisao fakultet jer nije znao kuda dalje ići. Mogu reći da sam se pronašao u svijetu fotografije i nešto najdraže mi je to što mogu prikazati svijet malo drugačijim, posebnim na svoj način ili samo naglasiti njegove postojeće ljepote.
Kako biste opisali razvoj svog sada već prepoznatljivog fotografskog stila?
Što se mog stila trenutačno tiče, moglo bi se reći da je “mainstream”. Kada sam tek počinjao je bio unikatan, što znači da je bilo sličnih, ali nikada istih stilova obrade. Što se pak fotografisanja tiče, to je od osobe do osobe, jer svako ima “svoje oko”. Trudim se kroz svoje fotografije dočarati ambijent, okolinu, po modernom “mood”. Trudim se da sve bude usklađeno, npr. ako je vani kiša i fotografiše se model kroz prozor, želim da sve bude kompletno od izraza lica modela, preko odjeće, do odsjaja na prozoru, tonova fotografije, kolor gradacije… Vjenčanja s druge strane bi trebala biti intimnija, što pokušavam i da dočaram kroz svoje fotografije – pogotovo tamo gdje su samo mladenci i gdje oko njih “ništa više ne postoji”, trudim se da takve fotografije budu malo toplije i tamnije, što je i elegantnije.
Fotografisanje nije samo “pritiskanje dugmeta”, već je dosta kompleksniji i promišljeniji proces.
Sve više fotografišete vjenčanja; zanima nas da li je teško udovoljiti klijentima i uhvatiti „najromantičniji momenat“ za fotografisanje na događaju koji je od samog početka pa do kraja nepredvidiv?
Genijalno pitanje! Znate kako kažu “sa ljudima je najteze”, tako da ni mi fotografi koji fotografišemo vjenčanja nismo iznimka. Ruku na srce ima odličnih klijenata, od samog početnog dogovora, preko protokola, do predaje materijala. Dok sa druge strane ima i klijenata koji vole “izmišljati toplu vodu” i imaju neke zahtjeve koji mogu biti neukusni. Sve u svemu to je jako zanimljiv proces! Po mom mišljenju, fotografi koji rade na vjenčanjima moraju biti poduzetnici, marketinški stručnjaci, psiholozi, animatori i tek onda fotografi. Što se “najromantičnijeg momenta” tiče, to su oni momenti u kojima se najmanje pozira, najmanje planira, upravo između tog njihovog poziranja se zapravo prave “wow fotografije”. Neki usputni osmijeh, neki stidni izraz lica, neki šlampavi poljubac ili jednostavno momenat gdje se isključe i jedno i drugo i postoje samo oni.
Što se tiče portreta i modne fotografije – koliko je potrebno od ideje do realizacije jednog fotografisanja, obrade i potom objavljivanja rada?
Postoje tematski planirani foto session-i, koji se detaljno planiraju; od odjeće, lokacije, asesoara, rekvizita itd. Dok postoje i manje planirani, u smislu da se modelu objasni šta treba obući i kako se treba ponašati na shootingu.
Naravno, komercijalni shooting je više planirani. Postoje prvenstveno konsultacije sa klijentom, o njihovim željama, potrebama i slično. Tu se dogovaramo o stvarima poput; da li se na nešto treba posebno obratiti pažnja, u koje vrijeme fotografisati, šta je potrebno dočarati…
Što se tiče obrade, sa portretnom/modnom fotografijom je drugačije nego sa wedding fotografijom. Kompleksniji je proces samog editovanja, kolor gradacije i retuširanja. Jedna fotografija zna oduzeti po pet sati retuširanja i dovođenja do perfekcije.
Što se tiče objavljivanja rada, većina nas to radi na svojim društvenim mrezama, pa čekamo taj neki “prime time” u kojem je najbolji odaziv. Doduše, ako postoji dobar fanbase, nije bas toliko bitno ni kada se objavljuje, a ponekad ni šta se objavljuje.
Čiji rad Vas je najviše inspirisao?
Iskreno, ne postoji jedan rad, fotograf, smjer koji me inspiriše. Misija mi je biti “all around” – kvalitetan fotograf. Svjestan sam činjenice da se ne može sve specijalizirati, ali uistinu me privlače razni stilovi fotografije. Inspiraciju najviše tražim na stranom tržištu, uglavnom stranim filmovima iz 1980-ih, jer istini za volju, fotografska scena kod nas nije najinovativnija. Ljudi danas više ne žele biti unikatni, što je po mom mišljenju jedna od najgorih stavki.
Kako izgleda jedan radni dan fotografa?
Ukratko, to je mnoštvo privatnih obaveza, rada na terenu, fotografisanja unaprijed dogovorenih stvari, editovanja, opuštanja, komuniciranja sa ogromnim brojem osoba, ostajanja budnim do kasnih sati. Zna biti jako naporno, pogotovo ako se spoji par shootinga ili me uhvati “maratonski vikend” wedding fotografije.
Šta želite prikazati svijetu kroz svoje fotografije?
Želim da oni koji gledaju fotografiju, stanu i analiziraju, pokušaju osvijestiti istu. Znam da je tako nešto u vremenu kada ljudi dnevno prelistaju preko hiljadu fotografija, vrlo teško. Također, želim biti uvijek zadovoljan svojom fotografijom, jer mislim da je to ključ da i drugi budu zadovoljni.
Šta savjetujete onima koji tek ulaze u svijet fotografije? Ima li dovoljno „mjesta“ za nove fotografe na našem tržištu?
“Svako ima svoju nafaku!” Da sam negativno razmišljao, nikada se ne bih počeo baviti fotografijom, kamoli ozbiljnije joj pristupati. Bilo je nekih osoba oko mene na samom početku koje su mi govorile kako je već previše fotografa na tržištu, ali sam shvatio da na taj način ljudi ispoljavaju lične strahove i nesigurnosti, samim tim traže zadovoljstvo u tuđem neuspjehu, jer oni sami nemaju hrabrosti ni probati. Savjetujem da uče, da ne ostanu na nekoliko fotografija cvijeta, zalaska sunca i sl. i da stvore prostor na kojem će im se ljudi moći javiti za fotografisanje. Ipak je ovo profesija, zato se trebaju posvetiti, izučavati, praksa je ipak najbolji učitelj. Tutoriali nas danas mnogočemu mogu naučiti, ako pak ne žele biti samouki, neka upišu kurs fotografije. Mnogo kvalitetnih fotografa na području Sarajeva je voljno da prenese svoje znanje. Neka ne dozvole da neko utiče na njih, osim njih samih i njihovih izvora inspiracija, jer stil fotografije je lični potpis fotografa.
Šta je ono što biste voljeti da ste znali kada ste tek počeli raditi?
Volio bih da sam manje slušao ljude oko sebe, a više slušao sebe. Ne kažem ne treba saslušati savjet ili kritiku, pogotovo kritiku, ali dobro pogledajte koga slušate. Saslušajte onoga za koga zaista mislite da kvalitetno radi i da vam ne želi zlo. Također, da sam znao da se filteri ili preseti mogu kupiti, a ne da se maltretiram i pravim svoje (smijeh), doduše to mi je draže, jer u neku ruku smatram da je to neka vrsta “varanja” i ne bih se mogao smatrati kvalitetnim i profesionalnim tako što bih od nekoga bukvalno kupio njegov stil.
Od svih tvojih radova, izdvojite jedan na koji ste najponosniji i ispričajte nam priču koja se odvijala iza kamere!
Postoji jedan portret koji se izdvaja i koji mi je zaista najdraži.
Portert je nastao u bazenu sa Azrom – modelom, s kojom je vrlo zahvalno raditi. To mi je najdraža fotografija jer taj shooting je bio bliže katastrofi nego pozitivnom ishodu. Jako kratko se radilo, na bazenu gdje baš i nije dozvoljeno biti bez opreme, također dublje je pa je teže pozirati. Bilo je nervoze zbog loših uvjeta, ali kad sam došao kući i pregledao fotografije, potom editovao tu jednu (punih 7 sati), postala mi je to najdraža fotografija što se tiče portreta. Ovim putem, hvala modelu na požrtvovanosti!
