Kako je tekao Vaš razvojni put?
Nedavno sam napunio 40 godina i baš sam razmišljao na tu temu. I mogu vam reći da je fascinantno koliko je prošla godina bila bitna za mene. Možda je čudno za reći ali nekako imam osjećaj da se tek sada upoznajem i spoznajem. Čovjek cijeli život uči i sazrijeva tako da taj razvojni put nikada ne prestaje. Jako mi je lijep mir koji dolazi sa ovim godinama, ćovjeka ne pogađaju stvari kao u dvadesetim i početkom tridesetih.
Sa zrelošću čovjek počinje da shvata kako je neke stvari prihvatio zbog sredine ili društva i da mu se zapravo ne sviđaju i počne da ih odbacuje. I tek tada počne da gradi pravog sebe. Mnogi pametni ljudi su rekli kako sa četrdesetim čovjek zakorači u novu etapu života, i fakat je tako.
Šta smatrate svojim najvećim privatnim, a šta profesionalnim uspjehom?
Privatno mi je porodica na prvom mjestu i to je moj najveći uspjeh. Ni to ne mogu sad otkačiti i reći prekuco sam očinstvo jer i ono konstantno ide i mijenja se. Kako djeca rastu dolaze novi izazovi. A što se tiče posla to je moja karijera koja dvije decenije, uz uspone i padove i dalje traje. Na to sam ponosan uzimajući u obzir u kakvoj sredini i ekonomiji živimo.
Koja je razlika između predstavljanja svog rada publici na samom početku Vaše karijere i danas?
U početku je muzika bila čista ljubav i hobi a kasnije je ona postala zanimanje i posao. U tim ranim danima nismo previše razmišljali o čemu pišemo, ni kako izgledamo, ni hoćmo li nekoga uvrijediti, samo smo se htjeli zabavljati i raditi što volimo. Imali smo pomalo pankerski stav prema svemu. A kasnije naučiš da to nije samo kreativa nego i prezentacija, organizacija, planiranje i odgovornost.
Također postaneš i strožiji prema svom radu pa shvatiš da nije sve što napraviš hit i kvalietno. To je dio tog puta. Bitno je u svemu tome naći sredinu, ne izgubiti taj početni pankerski pristup ali i također biti profesionalac.
Iako se bavite interesantnim i kreativnim pozivom, vrlo ste svjesni okruženja u kojem se nalazite. Da li Vas to deprimira ili ipak motiviše za dalje i bolje?
Nekad zna biti inspiracija a nekad zna i ubiti čovjeka u pojam. No nikad ne smijemo poprimiti mentalitet žrtve. Da li se to odnosilo na društvo, našu prošlost ili kada nam ne ide u poslu. Kada dođe do tih trenutaka onda samo treba još više zapet i raditi na sebi a ne kriviti druge. Mislim da je to ključno.
Da se ne bavite muzikom, čime biste se bavili?
Baveći se muzikom sam naučio da radim i sve popratne stvari vezane za koncerte, evente, menadžment i makreting. Vjerujem da bi se tu dobro snašao, ko zna možda se nekad ukaže prilika. A kao klinac sam naravno prvo htio da budem fudbaler a onda kasnije doktor. U fudbalu sam zamalo uspio a doktoru ni blizu.
Trebaju li zaista svi imati pravo na slobodno mišljenje o svemu?
Pravo na mišljenje da, ali nametati drugom svoje stavove i uvrijediti se ako neko misli drugačije ne. Ljudi postaju preosjetljivi pa moraš vagati svaku riječ da ne bi bio „cancelovan“ i to mi ide na živce. Ako se ne slažemo u nekim stvarima ne znači da ne možemo pričati i biti prijatelji.
Šta Vam je bilo najteže, ali istovremeno oslobađajuće u životu?
Svi veliki projekti koje smo radili u početku izgledaju nemoguće i par puta smo se stvarno namučili. Ali zato kada sve odradimo i završimo posao onda dolazi olakšanje i preljep osjećaj uspjeha. Tako da sa svakom mukom dolazi i last. Kako ono kažu, prvo te ignorišu, pa ti se smiju a onda ti pobjediš.
Kako vidite sebe u budućnosti, odnosno s čim biste bili sretni u poslovnom ali i privatnom životu?
Ne vidim se u nekoj ogromnoj vili sa bazenom i ferarijem ako to misliš. To mi ne treba. Volio bih normalan život sa svojom porodicom, unucima i prijateljima. To bi bilo dovoljno ako Bog da.
